-Piše: Veselin Lazarević
Muzički producent nije što i filmski. Njegov posao je mnogo stvaralačkiji i usko je povezan s muzikom. Tačnije sa samim zvukom. Muzički producent ne samo da se pita da li će zvuk, recimo, gitare biti tiši ili glasniji, da li će bubanj imati eho ili ne, već nerijetko predlaže grupi da u određene pjesme ubaci ili izbaci duvače, klavijature ili neki drugi instrument.
Na prvom mjestu, njegov sluh mora da bude istančan, jer njegovo uho prvo mora da čuje sve ono što druge uši čuju nakon pet-šest slušanja. Na drugom mjestu su veze s muzičarima. Većini dobro produciranih albuma prethode dugi razgovori između producenta i autora...
Šezdesetih godina 20. vijeka, kada se u poređenju s pedesetim broj prodatih ploča udvostručio, rastao je i broj producenata. Najpoznatiji producent tih godina bio je Džordž Martin, čovjek koji je producirao cjelokupni diskografski opus „Bitlsa”.
Njegov prvi susret s „Bitlsima” desio se 1962. godine. Upravo su na njegov predlog „Bitlsi” otpustili bubnjara Pita Besta, na čijem mjestu je kasnije došao Ringo Star...
Iako su „Bitlsi” bili najdarovitiji muzičari koje je ovaj svijet vidio, ne može se zanemariti Martinov doprinos njihovom uspjehu. Njegov rad naročito je bio očigledan nakon 1965. godine, kada su „Bitlsi” počeli da eksperimentišu sa raznim instrumentima.
Zvuk svih gudača i duvača koji se čuju od albuma „Rubber Soul”, pa sve do „Abbey Road” plod su Martinovog istančanog uha. Džon Lenon i Pol MekKartni su mu govorili šta tačno žele, a on je to sprovodio u djela. Koliki je njegov doprinos muzici govori titula sera, koju mu je dodijelila kraljica Elizabeta, lično.
Muzika u čijim korijenima leži mješavina američkog folka i psihodeličnog popa djelo je producenta Džoa Bojda. Jedan od prvih poslova bio mu je produkcija prvog singla tada nepoznate grupe „Pink Flojd”. Singl se zvao „Arnold Layne”. Zahvaljujući Bojdu grupa potpisuje ugovor s velikom diskografskom kućom EMI.
Krunom Bojdovog rada, mnogi smatraju, prva dva albuma Nika Drejka s početka sedamdesetih godina, na kome su s izvanrednom tačnošću sinhronizovani zvuci Drejkove akustične gitare i ostalih instrumenata, uključujući i kamerni sinfonijski orkestar...
Grupa „Nirvana” je željela da im sada već legendarni album „Nevermind”, iz 1991. godine, producira Stiv Albini. Izbor se nije dopao čelnicima „Geffen records”, pa je na kraju Kurt Kobejn pristao da ploču producira Bač Vig. Iako Kobejn na kraju nije bio zadovoljan konačnom produkcijom, zamjerajući Vigu da je previše iskomercijalizovao zvuk grupe. Ipak se kasnije ispostavilo da je Bač Vig bio u pravu, album je prodat u preko dvadeset miliona primjeraka, poslije čega je „Nirvana” postala jedna od najboljih grupa.
Najčuveniji muzičko-producentski duo bili su Džoni Keš i Rik Rubin. Keš koji je dolazio iz svijeta kantri muzike i Rubin koji je važio za jednog od najpoznatijih rok i hevi metal producenata činili su čudan spoj. Ipak, njihov prvi zajednički album prodao se u milionskom tiražu, pobravši mnoge nagrade, uključujući i Gremi.
Rubin je u prvi plan stavio dva najjača Džonijeva oružja – njegov glas i njegovu akustičnu gitaru. Dakle, bez klavijatura, bubnjeva, gudača, duvača, kao i bez ikakvih studijskih trikova.
Njihova saradnja nastavljena je na još pet albuma, od kojih su dva objavljena posthumno. Pored ljepote jednostavnosti, ono što je odlikovalo ove ploče je izbor pjesama. Svih šest albuma iz serije „American Recordings” sadržalo je mahom obrade koje je baš za Keša birao Rubin.
Međutim, u Kešovom izvođenju, tekstualno i muzički zvučale su kao da ih je sami Džoni Keš napisao. To se posebno odnosi na pjesmu „Hurt”, za koju je njen autor Trent Raznor rekao da je smatra više Kešovom pjesmom nego svojom.
Kao što se vidi iz priloženog, muzički producent danas je mnogo više od nekog ko pritiska dugmiće i podiže reglere, što je uglavnom bio posao producenata krajem tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina 20. vijeka. Jedan od prvih velikih producenata tih godina bio je Fil Spektor. Njegov rad se oslikavao kroz bogatstvo najrazličitijih instrumenata, a najpoznatiji je po tehnici koju je nazvao „zvučni zid”... Dakle, brinuo je samo da se muzika dobro snimi.
Danas producentove odluke mogu da budu ključne za nečiju muziku i karijeru, a ponekad čak i za njegov život.(Kraj)